Početak>Vaša poezija>Netko tužan

Netko tužan

Autor: kristinam
Kategorija: Vaša poezija
Objavljeno: 18-08-2009 u 12:18
Broj citanja: 2022
Broj aplauza: 558 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Šecem pustim oranicama,
Tamo gdje me nitko ne vidi,
Tamo gdje me nitko ne cuje,
Tamo gdje samo vlakovi prolaze,
Tamo gdje rastu novi biljni životi,
Tamo gdje samo poneki čovjek ode,
Tamo gdje ljudi požele da trce,
Tamo gdje čovjek ode da zaboravi,
Tamo sam šetala ja.
Onako mirno i povuceno,
Sunce mi sjalo u ocima,
Vidjelo se da sam tužna.
No odjednom, kao da me nešto vuklo,
Stanem.
Sjednem.
I gledam let ptica,
I slušam pjev ptica,
I promatram vjetar u pšenici,
I bacam kamenje po pustom putu,
I vjetar mi njiše kosu,
I sunce mi objasjava tijelo,
I mračni oblaci mi daju do znanja da nisam u pustinji,
I veliki cvrčki u travi cvrkucu,
I srce mi je ispunjeno glazbom.
I u svojim ušima susrecem nešto neobjašnjivo.
I u svojim ušima naslutim da nisam sama.
Krenem, krenem dalje.
Krenem tamo gdje cu pronaci tog covjeka.
Krenem po sitnim kamencicima,
koji svaki od njih moze da se objasni.
No covjek me predohitri,
Uhvati me za ruku,
Okrenem se, i šta vidim?
U očima mu suze,
U srcu mu bol,
U rukama mu šareni cvijet,
U ušima mu pjev ptica,
U kosi mu prljavi šešir,
U nosu mu miris tajanstva.
Šminka mu prekriva lice.
Na njegovim usnama vidjela se sreca.
I počinjem trčati...
Nikad više nisam poželjela biti sama.
Nikad više nisam željela otici od svih.
Nikad više nisam željela u cirkus.
Nikad više nisam ugledala varalicu.
Nikad više nisam razgovarala s nepoznatima.
Nikad više nisam nisam trazila nepostojece.
U mojim očima, bio je to klaun.



Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.