Početak>Put do sreće>Formiranje ličnosti u djetinjstvu

Formiranje ličnosti u djetinjstvu

Kroz djetinjstvo stičemo osnovne osobine. Stoga, naša sreća dosta ovisi od toga kakvo nam je djetinjstvo bilo.

Prvi koraci

Ne sjećamo se samog početka, tih prvih dana, jer se vjerovatno svijest tada još nije nastanila u nas. Ali sve je bilo lijepo i slatko, kao što svi znamo kako je to kad se tek krene ovom stazom. Iza svakog kamena što digneš krilo se neko novo čudo. Svaki korak je bio praćen znatiželjom i radošću. Sve smo htjeli, sve želili, sve mogli. Sve je bilo spontano, sve je bilo dozvoljeno. Prvi koraci, prvi pogled u život.

Tada smo bili ono što jesmo, ono što smo trebali biti. Sve radili spontano, svemu se divili, sve bi istraživali. Kada bi bili ljuti, ne bi to trajalo dugo, već bi se samo onako spontano naljutili i onda zaboravili. Ne bi se smijali kad ne treba, već baš kad nam se smije i smijali bi se samo zato što nam je do toga.

Svako dijete se rađa savršeno, sa svim svojim manama i slabostima. I takvo dijete je stvoreno da živi i uživa. Stvoreno da trči, raste, smije se, plače i da bude spontano, da bude ono što jeste, bez skrivanja, bez laganja, bez pretvaranja. I ja i vi, i svi mi.

Prve spoznaje

Šta se onda desilo pa to nije ostalo tako? Kad je svaki čovjek stvoren savršen i sposoban da bude savršen. A ako se sada okrenemo iza sebe nećemo bas vidjeti to savršenstvo ni u sebi ni u drugima. A znamo da u nama ima to nešto više, to nešto što se krije što je samo skriveno i ne može da izađe. Znamo i osjećamo to nešto, tu sreću, tu radost, tu spontanost.

Ali svijet na žalost nije želio da sve to ide tako, već su neke sile riješile da nas navedu na neki drugi put, na neki put na kome nećemo biti spontani, nećemo biti ono sto jesmo. I te sile koje su sve to napravile će likovati kada nas budu posmatrale, likovaće kada budu gledale sve te gluposti koje će nas ispunjavati i obuzimati. I tako su i uradile. Napravile su svijet onakvim kakvim su htjele.

Već od samog početka života smo naslućivali da stvari ne idu onako kako treba, da sve ovo i nije tako idealno kako nam je možda izgledalo dok smo tek učili da koracamo. Ali sto je vrijeme više odmicalo sve više se ta svijest o neidealnom svijetu ubacivala u nas. I znali smo, mada ni sami nismo mogli vjerovati, nismo htjeli da vjerujemo, da bi se naše slutnje jednog dana mogle obistiniti. Slutnje da ovaj svijet nije onakav kakav treba da bude.

Ali ipak smo tokom tih ranih dana proživjeli malo te urođene, istinske sreće koja je isplivavala s vremena na vrijeme i davala nam te trenutke iskrene, istinske radosti. Iako su, sto je vrijeme vise odmicalo, bili sve rjeđi, sve uslovljeniji kojekakvim pravilima.

Čovjek je stvoren da živi zadovoljan. Pa gdje je onda ta sreća, to zadovoljstvo? Jesmo li zaista sretni i zadovoljni?

Stvarno ja

Ona naša stvarna priroda, ono što nam je urođeno, je naše stvarno ja. Naše stvarno ja je kao i prvi čovjek, spontano, istinski sretno. To je ono što je dio svakog ljudskog bića, i svako ljudsko biće može imati tu istinsku, čistu sreću, spontanost u djelovanju, bezuvjetnu ljubav. Ono može da voli a da ne pita zašto, niti da traži potvrde ljubavi. Ono voli samo zato što je to dio njegove prirode, njegove bezuvjetne prirode.

Naše stvarno ja zna i da plače i da bude tužno i da se ljuti, ali sve to radi tako spontano. Naše stvarno ja nema problema i briga, jer ono ne razmišlja, ono samo živi onako kako mu je dato. Kada čini ono čini bez razloga, čini samo zato sto tako želi a ne zato što mora ili zato sto je red.

Osjećali bi ga u sebi ponekad. Ponekad je htjelo da izađe napolje, da bude slobodno. Ali bilo je isuviše slabo, nije imalo snage, a ni mi nismo imali snage da ga pustimo da živi. Ponekad bi se i pitali šta je to na momente u nama tražilo slobodu. Ponekad bi naslućivali da je u nama postojalo još jedno ja, ali ja koje nismo poznavali.

To su bili samo momenti kada bi se naše stvarno ja pojavljivalo. Pred prijateljima i ostalima bi se sakrivalo, uplašeno. I samo u momentima samoće, a i tada ne baš uvijek, bi se otkrivalo. I u tim momentima bi bili ispunjeni nekom bezgraničnom srećom, a ni sami ne bi znali odakle dolazi.

Uticaj sredine

Sredina u kojoj smo živjeli nas je oblikovala po sebi. Oblikovala nas je da budemo kako je ona htjela. A mi kao djeca nismo ni bili svjesni šta se dešava. Mogli smo samo da slušamo i da klimamo glavom, u suštini i ne razumijevajući taj svijet odraslih. A u nama samima je bio onaj bezazleni svijet djece. Svijet u kome je egzistirala samo igra, jer šta je život ako ne igra.

I vjerovali smo da odrasli znaju šta rade. Nismo razmišljali koliko je dobar taj svijet odraslih, da li ga želimo. Mislili smo da ćemo biti sretniji kad odrastemo, jer svijet odraslih je bio za nas tajanstven i nedokučiv. Nismo ga razumijevali, jer smo bili i suviše mladi.

Ali ta sredina nas je vremenom oblikovala, i tesala i tesala, dok na kraju nismo postali i mi sami kao sama ta sredina, stopljeni u njoj. Ona nas je napravila, da ona, naši roditelji, učitelji, komšije, i svi ostali koji su bili dio te sredine.

Da smo kojim slučajem rođeni na Aljasci poštovali bi sasvim druge bogove od onih koje sada poštujemo. Sve bi bilo drugačije, sve. Naša razmišljanja, naše igre, naš jezik, naša okolina, i mi sami ne bi bili ono što jesmo. Bili bi potpuno drugačiji.

Ni oni koji su nas učili nisu imali izbora jer je i njih neko naučio, i njih je neko načinio onakvim kakvi jesu. A nisu se nikad zapitali da li se možemo mijenjati, da li postoji ona bezuvjetna ljubav i sreća. Neki možda i jesu, ali većina nije. Samo pokoji pojedinac je uspio da se otrgne od sredine i živi, makar jednim djelom, svoj pravi život sa svojim stvarnim ja.

Lažno ja

Vremenom, pod uticajem sredine se sve vise stvaralo naše lažno ja. Lažno ja predstavlja sve ono što mi u stvari nismo, što nije dio naše istinske prirode, naših istinskih želja. A zašto? Zato što nas je sredina tako vaspitala, da se ponašamo i živimo po određenim pravilima koje je ta sredina nametnula. Na primjer, još od davnih vremena se razvijalo ubjeđenje da je bitno ko si i šta si, kakvu školu si završio, da je bitno da imaš novac da bi bio sretan, i čitav niz drugih zabluda. Stoga se naše stvarno ja, koje obično ne odgovara pravilima sredine, mora potisnuti da bi bili prihvaćeni.

Mnoga djeca počinju pušiti ili piti samo da bi bili prihvaćeni od drugova, jer je zavladalo takvo ubjeđenje da je to "u trendu". Mnogi se razbole pokušavajući da postignu onu idealnu težinu koja je trenutno u modi ili da kupe određenu marku garderobe, jer to obezbjeđuje dobar status u društvu. I čitav niz drugih primjera.

Sve se to dešava a da mi sami nismo ni svjesni toga. Naše lažno ja polako postaje dio nas, i mi obično i ne primjećujemo da u stvari ni ne živimo onako kako mi stvarno želimo, već stalno pokušavamo da zadovoljimo ta pravila sredine. Niti se ikad zapitamo zašto to radimo, jer smo i sami nesvjesni toga a i zato što ni nema ko da nam to kaže, da nas savjetuje, pošto je i naša okolina uspavana i nesvjesna toga.