Početak>Put do sreće>Da li smo mi jedini stvaraoci svoje sudbine?

Da li smo mi jedini stvaraoci svoje sudbine?

Koliko god se trudili da uspijemo u nečemu ili da postignemo nešto, opet nije garancija da će sve to biti onako kako želimo.

I što se više trudili da bude kako želimo, ponekad kao da nam se te neke, hajde da kažemo, nevidljive sile koje upravljaju ovim svijetom, namjerno podsmjehuju i čine da nam ne ide od ruke.

Interesantan je ovaj naš um

Ljudi kažu da su ljudi savršena bića, ali da li možemo tako reći. Savršena sa kojeg aspekta. Sa našeg, ljudskog, ili? Pojam savršenstva je možda i previše puta korišten u raznoraznim kontekstima, stvari se sve više dijele na ispravne i pogrešne. Zbog toga ljudski um sve više i više počinje da pravi razlike između dobrog i lošeg. A to u stvari ni ne postoji. Jer sve je samo život, samo smo mi podijelili stvari na neki nama svojstven način.

A naš um je stvarno interesantan. Sve što nas nauče, sve što čitamo um prima i skladišti. Sve čemu su nas učili da je dobro i loše on prihvata skoro bezuvjetno.

I kasnije u životu kada naiđemo na neku situaciju, koja je po onome što su nas naučili loša, naš um nas ne pita već automatski tretira kao loše. A kao posljedica toga počinjemo da se osjećamo loše. Možda ta situacija i nije tako loša, ali tako kažu pravila, koja su skladištena u našem umu.

Možemo li ipak upravljati svojim umom?

Naravno da možemo, ali to je ipak jedan dugotrajan proces u kome moramo izbrisati sve one informacije koje su u nas usadili i ubaciti nove. A za to je potrebno dosta upornosti, želje, volje i napora.

Zamislite samo kakav je to proces, zamijeniti stare navike novim. To možemo uporediti sa, recimo, kompjuterom. Ako se u kompjuteru nalazi loš Windows, iako su fizičke komponente dobre, kompjuter će se ponašati loše. Ali ako zamjenimo stari Windows sa novim, kompjuter će bolje raditi.

Slično je i sa nama. Ako su u nas ubacili loše instrukcije dok smo bili djeca, teško je dobro se osjećati.

Ima i izuzetaka

Ipak nije baš sve tako crno i bijelo. Ponekad je teško znati šta ne valja. Da li je naše vaspitanje bilo pogrešno pa je to uzrok našeg lošeg osjećaja i pogleda na svijet ili je naša fiziološka konstrukcija loša. Naši geni nam možda nisu dali baš najbolje preduslove za dobar osjećaj.

A možda ipak postoje neke nevidljive sile koje utiču na ovaj svijet i na nas same. I dok mi mislimo da smo mi sami uzroci naših emocija, u stvari te sile svjesno ili nesvjesno utiču na nas.

Ko može reći gdje su naše granice?

Pisao sam o sličnoj temi i ranije ali mislim da je ova tema toliko prisutna u našim životima da je vrijedno pomenuti je više puta.

I šta reći na kraju o svemu. Da je ovaj svijet toliko zamršen da možda nikada nećemo saznati sve njegove tajne, je sigurno jedna velika istina. Ali da ipak u svemu tome postoje stvari koje poznajemo i na koje možemo uticati, je isto tako jedna istina.

Jedan mudrac je rekao da su ljudska bića u stanju da urade sve što žele. Možda je i u pravu. U svakom slučaju se vrijedi malo potruditi, spoznati neke stvari i pokušati učiniti ovu našu svakodnevnicu malo ljepšom, malo interesantnijom. Jer, ko može reći da mi ipak nismo u stanju da učinimo sve što želimo. Ko?