Početak>Put do sreće>Vrijeme egoizma

Vrijeme egoizma

Gdje je kraj našem egoizmu i da li stvarno svaki semafor treba da pokaže zeleno svjetlo baš kada "mi" naiđemo?

Zar nismo smiješna bica. Uprkos činjenici da će jednog dana smrt zakucati na naša vrata, mi se i dalje bavimo svakojakim glupostima. Nevjerovatno je koliko se samo suza prospe zbog nekih stvari koje se već nakon nekoliko dana izgube iz naših misli. Toliko toga želimo, toliko toga nas baca u depresiju, to je stvarno nevjerovatno.

Naš egoizam prelazi sve granice

Pa se zapitam da li smo mi uopšte bolji od ostalih bića na ovoj planeti. To što razumijemo jedni druge kada govorimo ne znači da smo išta bolji od ostalih stvorenja. A opet mislimo da smo toliko važni da je naš uspijeh jedina važna stvar na ovom svijetu. Padnemo na ispitu, izgubimo posao, neko nam ukrade auto a mi zbog toga plačemo i plačemo. Izgleda da je sav fokus ljudskih bića okrenut ka ja, ja i ja i samo ja.

Egoizam je toliko izražen da sva čuda ovoga svijeta padaju u njegovu sjenu. Toliko smo opterećeni sobom da to prevazilazi sve granice. Nije nam dovoljno što živimo, uprkos činjenici da je život jedan dar koji se samo jednom dešava. Nije dovoljno uživati u svijetu oko sebe koji je toliko čudesan i prepun ljepote. Ne, već treba sve da se prilagođava nama da bi se mi dobro osjećali. Treba da ostvarimo sve ono čemu nas je društvo naučilo da bi bili sretni i zadovoljni.

Moramo naći posao koji "nama" odgovara, moramo imati ono što "nama" odgovara, moramo naći osobu koja "nama" odgovara, i tako dalje i tako dalje. Egoizam nas je toliko zaslijepio da se čitav naš život sveo samo na zadovoljavanje vlastitih potreba. Više i ne živimo, već samo gledamo kako ćemo zadovoljiti vlastiti egoizam.

Mi smo kao list prepušten na milost i nemilost vjetru

Kako vjetar puhne tako se mi okrećemo. Ako nam se nešto lijepo desi onda smo sretni i cvjetamo od sreće, a ako nam se desi nešto loše onda smo nezadovoljni i mrzimo i sebe i cijeli svijet. Izgleda da nismo mi ti koji upravljaju sobom, već naša okolina.

A opet kako drugačije da razmišljamo kad su nas drugi učili da tako treba. Sipali su u nas masu gluposti i govorili kako treba da hranimo svoj egoizam a da ni sami nisu bili svjesni koliki problem nam s tim navaljuju. I što je još gore, jako malo nas se uopste ikad i zapitalo da li može biti drugačije.

Razvoj svijesti je jedini lijek

Razvoj svijesti je u suštini jedina stvar koja nas može izvući iz ove ego-situacije. Ratovi se vode zbog vlasti, novca, moći i ostalih besmislenih gluposti. I što je još gore, ti koji vode ratove nisu ni svjesni svoje ograničenosti, nisu ni svjesni koliko je sve to besmisleno. A narod, pošto nesvjesno pati od manjka svjesnosti, prati takve klovnove i slijepo se ubacuje u njihovu igru i gine za neke izmišljene ideje.

Uprkos svemu tome sam optimista i vjerujem u čovjeka, vjerujem da ćemo jednog dana biti toliko svjesni da ćemo se moći uzdići iznad svih tih primitivnih emocija kojima smo danas tako ispunjeni. Vjerujem da će svijest čovjeka da se uzdigne iznad svega toga i da ćemo jednog dana biti u stanju da budemo dostojni da se zovemo ljudskim bićima.