Tajno biće

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 11-12-2013 u 12:09
Broj citanja: 1540
Broj aplauza: 551 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Prisjeti se Nietzscheove Radosne znanosti: "Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati."
Ni ova tvrdnja nije bila dostatna da obrazloži sve što je ta žena u njemu pobuđivala. Ponekad bi je uspio potisnuti, ali je češće bio ona nego on sam, koliko ga je obuzimala. Gledao bi tada na svijet iz neke druge dimenzije.
Onoga dana kada ju je ugledao, cijelo postojanje slilo se u nju koja ga upija. Noge su ga same ponijele ka njoj. Hrlio je bez daha, bez misli, samo bliže, bliže njoj. Kako ga je gledala pogledom kojeg nikad neće zaboraviti, prozborio je tek da nešto kaže:
-Idem do trgovine, trebaš li što?
-Ne, hvala.
-Hoćeš li sladoled?
-Ne, hvala ti.
S tek naznakom osmjeha podsjeti ga na Mona Lisu. Taj jedan tren i život mu poprimi drugačije boje.
Pri povratku nije ni pogledao u njenom smjeru. Unatoč moćnom razboru, još mu je, poput fatamorgane, pred očima titrala njena pojava. Kao da nije obična žena, već neko neviđeno biće koje je iz njega samog izronilo i prikazalo se u stvarnoj percepciji. Više nije mogao zatomiti potrebu za njenom blizinom i posjećivao ju je što je češće mogao. Crpio je cijelim bićem tu energiju kojom je zračila i gorio, gledajući je kako se kreće zaustavljajući vrijeme u pokretu.
U najudaljenijem mjestu prostorije, nastojao je ostati neprimjetan, susprežući i samo disanje da ne poremeti melodiju njenog glasa, sklad riječi ukomponiran u savršeni smisao onoga što je govorila.
Osjećao se povlaštenim gledajući kako, pristupačna naizgled, svijet drži na sigurnom odstojanju, a prema njemu ne skriva simpatije.
Od susreta s njom pokrenula se lavina pravih malih čarolija. Mogao bi se zakleti da je vidio kako isijava neku svjetlost. Nije joj mogao lagati koliko ga leđa bole, kada ga je pitala o tom. Svakim danom bilo mu je sve teže ispraviti se. Da mu je samo sklupčati se uz nju, predosjećao je, sve bi bilo lakše.
I toga dana bol je bila gotovo nesnosna, prisiljavajući ga na stalno micanje u potrazi za položajem u kojem će mu biti ugodnije.
Pogledala ga je silno zabrinuta dok je on gledao svoj odraz u ogledalu na suprotnom zidu, osjećajući kako se njeno prisustvo širi i obuzima ga cijelog. Učini mu se, kako se primiče, ruke polaže na njegova ramena i obuze ga čudna euforija. Stvarni svijet nekud nestade, sve sem njezinog bestjelesnog dodira kojim mu je kroz tijelo odaslala zrakastu silu od koje mu nutrina zatreperi. Cijelog ga je obuzela i stopila se s njim. Ni trepnuo nije prepuštajući se tom nadrealističnom osjećaju dok ga glasovi ljudi ne vratiše u stvarnost. Kratko je pogledavši odjurio je u samoću svoga stana, ne htijući da išta poremeti harmoniju koju je upravo proživio. Želio je što duže zadržati osjećaj njenog prisustva u sebi. Znao je da žudnja može čovjeka odvesti daleko od stvarnosti, ali sve što mu se dešavalo bilo je itekako stvarno.

Ostala je stajati udaljena od mjesta na kojem je do maločas sjedio, pogleda intenzivno usmjerenog na jednu točku. Nije ga ni pogledala dok je odlazio. Pokušavala se vratiti u stvarnost, shvatiti kako je izašla iz vlastitog tijela tako živog da življe ne može biti, i odlebdjela do njega. Zastrašujuće, koliko i fascinantno iskustvo. Tome je prethodila samo jedna misao - kako ga želi iscijeliti, odagnati tu tvrdoglavu bol iz njegovih leđa. Osjećala ju je potpunim intenzitetom. Nije bilo prvi put da se tuđi osjećaji odražavaju na njoj, a sad je osjećala svaku njegovu emociju.
Iako je bila zahvalna na takvom daru, znala je da su ljudi po prirodi samoljubivi, pa se nije zanosila njihovim ushićenjem, ali on je bio značajno drugačiji od drugih.
Prepoznavala ga je u daljini po hodu. Prilazio bi joj bez susprezanja. Ona je znala, više nikad neće biti ista. Postoji nešto više i jače od onog što ljudski um može shvatiti, a baš tamo oni bili su jednina. Ta spoznaja nije tražila pojašnjenje. Mogla bi iscrtati njihovo putovanje, dok tragaju jedno za drugim, da je slikarica. Ovako će slika ostati sjećanje. A sjećanje je vjernije od stvarnog i vrijeme mu ne može nauditi. Dug put je prešla prije no što je on došao, vođenja snagom nepojmljivog kako bi zakoračila još dalje, osjećajući promjenu vlastite nutrine. Njegovo prisustvo je inicijator.

Od kada se pojavio njene su noći igrokazi. Svaki takav igrokaz razotkriva sve što prenatrpan dan skriva. Svi su dragocjeni, no jedan se po znakovitosti izdvaja.
Sjedi za drvenim stolom i gleda s nevjericom kako joj se primiče masa ljudi predvođena svećenikom koji u ruci drži križ i oprezno predstavlja kolegu koji hoda pokraj njega s krinkom na glavi. Primičući se unose nelagodu u njeno biće. U jednom trenu novi svećenik skida krinku pokazujući svoje nakazno lice i pokušava joj prinijeti križ na cjelivanje dok nelagoda u njoj kulminira. Jedva uspijeva uzmaknuti u mjestu i samo se prekriži obuzeta nesnosnom uznemirenošću. Suspreže vrisak. Odjednom osjeti zaštitničku ruku oko svojih ramena, okrene glavu i zapljusnu je val sreće i olakšanja. Nije mu se nadala, ali bio je tu.
Svjetina nestade, i svećenici. Zahvalno spusti najmekši poljubac na njegovo drago lice, a on se okrenu žudno joj ljubeći usne.
-Jesam li ti rekao, jesam ti rekao...?
-Ne znam ništa, znam samo da te silno volim. Ovija mu ruke oko vrata, a zrakasta sila prostruji kroz njih i prosu se na sve strane. Tajno biće zaživi.



Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.