Putnik

Autor: Antonija
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 23-08-2012 u 19:45
Broj citanja: 1592
Broj aplauza: 635 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Kada je ostavio čašu na stol i povukao dim cigarete, samo je ustao i izišao na ulicu. Nije imao kišobran, a te noći otvorila se nebesa, kao da će biti potop. Ostala sam još malo sjediti, iako je već bilo kasno, a konobar me pogledavao dajući do znanja da zatvara i da sam jedina tu. Znala sam i ja sama to, ali mi je bio potreban mir još onoliko vremena koliko traje izgaranje cigarete. Gledala sam blijedo, prvo u praznu čašu, drugo u prozor koji nije čišćen vjerojatno već mjesecima. Ipak sam vani vidjela kišu i ponekog prolaznika kako žuri. Njega više nikad nisam vidjela.
Bio je listopad, nisam sigurna, ali mislim da je bilo negdje oko sedamnaestog u mjesecu. Obično u to doba bude toplo u malom gradiću u Hercegovini. Ne kažem da je bilo ledeno, ali meni se krv sledila gledajući njegova leđa i odlazak sve dok nije potpuno iščeznuo. Nikad nisam bila od onih koji plaču, samo mi je drhtalo srce da se i na licu vidio strah samoće. Vjerujem da je to vidio i konobar, jer je ostao i dalje čekati, iako sam palila treću cigaretu za redom. Usudila sam se čak upitati jednu jaču kavu.
Ne sjećam se je li nosio plavu ili bijelu košulju, niti koji parfem je tu noć stavio, ali se sjećam da se niti jednom nije okrenuo da me zadnji put vidi. Možda je i bolje tako, nikad nije bio rob patetike i rastanaka. Nisam ni ja, mada sam tog trena imala želju još jednom vidjeti onaj pogled kojeg samo on ima.
Prisjetila sam se samog početka. Bilo je ljeto 2007.godine, kada smo se ponovo sreli, malo stariji i malo ili ni malo zreliji. On je i dalje imao onu razigranu dušu djeteta, a ja ćudljivu i sramežljivu narav. To nas je, valjda, i držalo u jednoj cjelini sve ove godine. Ni jedan naš razgovor nije počeo mirnim tonom, ili smo se smijali ili smo bili bjesni jedno na drugo, nebitno koji je razlog i da li uopće postoji. Govorio je da sam djetinjasta i izrugivao moje obraze koje je, kada ostanemo sami, ljubio i volio više nego išta drugo na meni. Bio je takav, prevarant osjećaja, lažov ljubavi, kradljivac osmjeha. Bio je moj.
Nikad nisam ni slutila da bih jednog dana mogla pričati o njemu u prošlom vremenu. Dogodilo se, a ja se još navikavam na to.
Znaš šta je, čovjek se teško navikne na nešto gore, a meni bez njega život nije vrijedio. Ni danas ne vrijedi ništa više, samo što je vrijeme prošlo, pa sad se dogodi da nepomislim sto puta dnevno na njega, nego upola manje. Lakše je.
Nisam mogla da zaboravim onaj dan kada sam ga srela, sasvim slučajno, u Sarajevu, gradu koji odiše nostalgijom i nezadovoljstvom, a ipak mirom i sućuti. Na sebi je imao kariranu košulju, koja već tada nije bila u modi duginiz godina i blijede, traper hlače, malo iskidane na koljenu, odavajući da je zakleti boem. Poslije sam i ja zavoljela taj njegov stil odjevanja, valjda zbog toga što sam poslije upoznala i pravog njega. Taj dan su nam se pogledi susreli, na brzinu, on je izlazio iz tramvaja na Skenderiji, a ja sam ulazila. Bilo mi je lijeno šetati do Drvenije, taj dan sam htjela što prije otići u stan i leći da odspavam. Nisam spavala, nekako sam imala osjećaj da ga trebam upoznati, pronaći u onoj velikoj masi grada. Istina, smijala sam se sama sebi iduće jutro, gledajući se u ogledalo i proklinjući žensku narav. Bila sam u istom trenu i ljuta što nisam odspavala ni puna tri sata, a tako mi je bio potreban odmor.
Imala sam naviku, ponavljati u glavi „Ako je sudbina, vidjet ću ga, čut ću ga, dogodit će se to...“ pa sam i ovog jutra isto napravila. Vozeći se u tramvaju, ponavljala sam „Ako je suđeno, srest ću ga na Skenderiji.“Malo iz dosade, malo iz praznovjerja, zaista sam se nadala da ću ga vidjeti, ali nisam, pa sam i posumnjala u tu kletu sudbinu koja me održavala na životu taj dan.
Malo nakon toga i zaboravila sam na njega i na sve moje misli, gutajući ostale obaveze koje sam imala, plivajući u problemima stvarnosti iz koje sam milijun puta poželjela pobjeći. Kao što uvijek biva, u Općini sam čekala skoro pa satima da bih ovjerila jedan jedini papir, koji je postao tako nebitan nakon što je ona namrgođena gospođa sa druge strane stakla udarila pečat. Lupila je tom jačinom da sam pomislila da će samo još izreći „Mir u sudnici!“. Ionako se teško iz mašte prebacivam u stvarnost, ali ovaj put namrgođena žena je uspjela vratit me u točan sat i dan stvarnog života, budeći me udarcem pečeta od papir koji je ulaz za moju budućnost- diploma. Diveći se pomalo svom uspjehu kao novoj mladoj novinarki, i ponovo potanjajući u maštu rada i skladnosti jedne tvrtke koja je moje vlasništvo, izgubila sam putanju kojom sam morala ići. Gledajući u papir, a ne ispred sebe i u put kojim hodam, i još uvijek onako snena, nisam primjetila da netko ide prema meni. Također izgubljen, negledajući ispred, sudarili smo se da se meni zacrnilo pred očima, a zacrvenilo po obrazima. Ispričavajući se i podižući svoju diplomu s poda, ne dižući pogled htjela sam krenuti dalje, ali me vuklo da barem na tren bacim pogled na osobu ispred mene. Osjetila sa da divno miriše, neka mješavina crvenih karanfila i morske soli, a u drugu ruku, mješavina snage i muževnosti. Imala sam koga vidjeti, stajao je ispred mene, još uvijek u šoku, začuđen, a ipak zabrinut za mene, pitajući me jesam li dobro. A kako se ja zaista nikad nisam znala ponašati fino i pristojno u neugodnim situacijama, ili pred lijepim i tajanstvenim muškarcima, tako sam i ovaj put počela mlatiti rukama oko sebe, vrijeđajući ga kako ne pazi kuda hoda, te pretjerivajući sa optužbama da me mogao ubiti, ili barem raniti. U svemu tome, sreća je bila što se on na sve to nasmijao i predložio mi da me odvede na kavu kao znak isprike, a i da je kava dobar lijek za pretrpljen šok od pokušaja ubojstva. Pravila sam se da mi uopće nije zanimljivo ni smješno to što priča, ali da pošto sam ja pristojna djevojka, nisam mogla odbiti kavu.
Sjedeći sama za stolom, sa šalicom ispijene kave, osjećajući nervozni pogled konobara prema meni, shavtila sam da sam se zadržala i previše, te ustala, ostavila dobar bakiš na stolu, zahvalila klimanjem glave i izašla iz kafića. Vani je bilo poprilično hladno, kiša se još malo probijala kroz oblake, dovoljno da usamljenost pretvori u potpunu samoću na ulicama. Nisam prešla ni deset koraka, začula sam ključanje vrata, konobar je žurio prema autu i u roku nekoliko sekundi nestao iz mog vidika. U tom trenutku sam zažalila što sam tako dugo ostala, možda ga je negdje čekala ljubav života, dok je on čekao da ja napustim njegovo radno mjesto. Ja, osoba bez ljubavi.
Tada sam se prisjetila i Parisa, grad svijetla i ljubavi. Dok su moje potpetice lupale od pločnik, tako mi je i srce lupalo zbog slika koje su se listale pred očima. Znala sam da sjećanja moram izbrisati, ali tu večer dok je kiša još malo rominjala, htjela sam upiti sve uspomene u jednu i zadržati ih tek kad snažno udahnem da ih se prisjetim. Čvrsto sam vjerovala da je to moguće, pa sam se i prepustila osjećaju „još samo jednom“.
Tih tri dana u Parisu bila su nezamjenjiva mjesecima, pa čak i godinama na bilo kojem mjestu. Ne toliko zbog grada, nego zbog vremena koje sam provela s njim, a da nitko nije znao da smo zajedno.
Međutim, sve je počelo od one kave na koju me lako nagovorio, samo jednim pozivom. A i sad razmišljam o tome, možda se malo i kajem jer nisam poslušala nekoliko njegovih savjeta, za koje danas smatram da su ispravni. Ponekad se stvari zakompliciraju. Dogodi se upravo ono od čega smo bježali. To se dogodilo i meni. A, zašto i nebi kada sam i ja jedna od ljudi?! Ali, kako je i smješno i tužno osjetiti nešto što nikada zamisliti nisam mogla. Borba protiv toga bila je teška, čak sam se i borila neko vrijeme, i priznajem, nisam pobjeđena, samo sam shvatila da je ljepše pustiti stvari da teku kako one misle da trebaju. On bi sada rekao da stvari ne misle, od trenutka kada sam ga upoznala ispravljao je moje riječi i rečenice. Nikad se nisam ljutila, a ponekad i namjerno pogriješim. To je valjda sve tako, kao po redosljedu. Jer, onu večer kada mi je rekao „Nemoj se zaljubiti!“ E, pa jesam. To je prvi savjet koji sam odmah prekršila. Imao je ono nešto, što svaka žena traži, a kod njega se tako jasno vidilo da nisam trebala gubiti vrijeme da to nađem. I ne smatram to vrlinom, to mu je bila najveća mana, jer je na taj način svaki put izmamio osmjeh na moje lice. Navikla sam se smijati s njim, a sad bez njega ne znam šta trebam učiniti. Ne znam što je ispravno. Nikad nisam bila ovisna o nekomu, a ponajmanje o njemu, samo što, valjda, ta nostalgija koju osjećam vodi prema tome da sam izgubljena između vremena dok je bio tu i sad kada ga nema.
Većinu vremena sam provodila tražeći ga u najdubljim sjećanjima ne bih li se prisjetila nečeg novog, iako sam znala svaki detalj naše prošlosti. Ni jedna mi sitnica nije mogla promaknuti upravo jer sam upijala sve uspomene samo da ga održim na životu barem ono vrijeme dok sam ja bila budna.
Znalo mi se dogoditi da se toliko uvučem u davne godine razmišljajući o njemu i analizirajući svaku njegovu riječ da uopće i ne spavam, kao ni one noći kada sam ga prvi put vidjela. Samo, ovaj put ipak ne krivim sebe jer nisam naspavana, nego se ponosim sobom što sam ga zadržala toliko. To nisam uspjela ni dok je bio tu. Uvijek je negdje žurio, ali sam barem znala da će se i vratiti. Ovoga puta se nije vraćao, a ja nisam imala razlog da vjerujem u sudbinu i da ponavljam „Ako me voli, vratit će se!“ Znala sam se često uhvatiti da govorim sama sebi da je to bio samo san, da on nije uopće bio tu pored mene sve ove godine. Čak sam znala i na par sekundi i povjerovati u to, ali me ona oštrina boli vrati u realnost i ponovo spoznam da sam tek sad sama i da tek sada sanjam.



Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.