Početak>Vaše priče>NA RAZMEĐU SVJETOVA

NA RAZMEĐU SVJETOVA

Autor: Aid_Kurtovic
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 06-03-2012 u 14:17
Broj citanja: 1926
Broj aplauza: 578 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Naglo sam skočio sa ležaja! Složena i usklađena uvezanost tonova se na moment prekinu, kao da je ova umreženost tanahna i osjetljiva na brze ljudske pokrete, ali zvučne linije u dužini tišine jednog udaha nastaviše sa istim dirljivim ritmom. Ovaj put sam bio uznemiren. To nije mogao biti vjetar! Slušao sam ih mjesecima, upoznao i prepoznavao, skoro živio sa njima. Ovo, ovo je bilo nešto posve strano.
Osluškivao sam jedan tren, a zatim krenuh na izvan da osluhnem bolje. Ne sjećam se šta sam više očekivao da čujem; da mi se melodija pričinjava ili da je stvarnost, da je vjetar stvara ili nešto drugo. Na pragu me dočekaše šibajući kovitlaci, ali i melodija čudne pjesme. Po nagonu, ili iskustvu, odmah sam odredio njen izvor. Dolazila je sa vrha stjenovitog brijega odmah iza kuće. Sa vjetrom se u talasima spuštala niz padinu. Pođoh u njenom pravcu.
U koraku sam razmišljao i o drugoj neobičnoj pojavi koja se isticala i zaokupljala moj um: Ovo nisam mogao biti ja! Bilo je neko čudno osjećanje koje mi je govorilo da sam izdvojen ili drugačiji od svog normalnog stanja. Kao da mi je pažnja bila uduplana i dvojna, oštrija i šira nego ranije. Osjećao sam prostor u svojoj svijesti! Nešto je bilo u vezi toga što nisam mogao razumom da potvrdim i prepoznam. Izgledalo je i kao da hodim u snu. U jednom obliku sam odbijao vjerovati u tako nešto jer, jednostavno, to nije moglo biti moguće. Sve se odigravalo kao na javi, jasno i čvrsto, s jedinom razlikom u tom neobičnom tjelesnom osjećaju da nije baš sve tako kako vidim ili mislim. Osjećao sam se kao rascjepljen. Jedan dio mene je podrhtavao od straha kao prut na vjetru i bio zaokupljen pitanjima: Ko sam sada ja i šta je sada ovo? dok se drugi činio sigurnim i razdraganim, izgarajući prateći zvuk koji se dojmio da vuče me k sebi.
Na zaravnjenom uzvišenju, u polumraku sabahzore, ugledah tamnu ljudsku siluetu. Bila je u turskom sjedu na jednoj uzdignutoj kamenoj ploči i sučeljena u pravcu mene. Iznad nas je bio Otvor sa kojeg je vjetar izvirao i propadao. Čovjek je sjedio i svirao na jednom duhačkom instrumentu koji mi je bio i nepoznat i neobičan. Ta svirala je bila duga, možda i cijeli metar, kroz koji se prepoznavao moćan, hrapav i piskav zvuk nalik vjetru. Svirač je morao da ima duge ruke da bi dohvatio i koristio rupice na njenom završetku.
Nisam znao šta da mislim o ovom strancu. Nije izgledao kao čobanin, a niti sam vjerovao da je neki ekscentrik iz grada. Imao je zanimljivu visoku kapu u obliku kupe koja mu je padala preko ušiju, i dugu crnu mantiju širokih rukava koji je lepršao u svim mogućim pravcima. Glava mu je bila spuštena i nisam mogao da mu zagledam lice i odredim starost, namjeru i narav.
Oprezno načinih još nekoliko koraka prema njemu, pomaknuh se u stranu i opet zastadoh. To je s moje strane bio nenametljiv gest da mu označim svoje prisustvo. On, međutim, nije prekidao svoje sviranje, niti je davao ikakav znak da me je primjetio. Činilo se da je u molitvi sa melodijom, pa ne prekida dok traje, a ja nisam želio da naglim pokretima ili glasom uznemiravam bilo šta. Pustio sam da se dešava ono što se dešava. Kada čovjek nije ničim izazvan, najispravnije je biti samo posmatrač i svjedok.
U jednom, svirač je zaustavio pjesmu i u isti mah podigao glavu i oči na mene. Taj pokret me je uplašio i ukočio. Možda zbog toga što sam sada bio u centru pažnje i što je tame bilo previše da bih mogao jasnije da ga vidim. Konture i obrisi u noći uvijek izazivuju osjećaje nesigurnosti, i za um stvaraju slike stravičnije no što su same, ako su ikako.
“Priđi,” reče njegov glas probijajući se kroz zastor od vjetra. “Ne boj se.”
Čudnovato me je učinio pristupačnim. Ipak, nisam želio vjerovati sebi. Nesklad situacije i zebnja su me ubjeđivali da budem nepovjerljiv u sve, ali sam mu prišao i zaustavio se na pristojnom odstojanju. Sada sam mogao bolje da ga vidim. To je bio neki stariji čovjek i imao je prijateljski izgled. U zrakama nastupajuće zore primjećivao se ozar lica i oka. Obrazi su mu bili upali, ističući jagodice i grube, koščate crte lica. Često me takve mršave konture navode na težak i iskren život tih ljudi. Nisam viđao mnogo osmijeha na njima, zbog toga su mi se i sviđali kada su postojali.
I starijima sam vjerovao. Možda zato što nikada nisam imao nikakva loša iskustva sa njima. Nisam mogao zamisliti da takve osobe lažu ili žele nekom zlo. Godine su učinile svoje i nije im više bilo do toga, ako je i bilo. Gledao sam njihova lica koja govore o životnim burama, kao da im je bilo dosta pretvaranja, spale maske, pa im sada ostalo samo ono što je svaki čovjek oduvijek skriveno i imao - iskren život, u to još malo vremena pred njima.
“To je moj kamen,” osjetih se voljnim za razgovor.
“Ne možeš vjerovati koliko je i moj,” odgovori, “ čak mnogo više nego tvoj.”
Nisam mogao razumjeti šta mu je to moglo značiti. Učinilo mi se da je iz okolnih sela.
“Da li ste odavde?” upitah u namjeri da se upoznamo, da saznam više o njemu.
Međutim, on nije odgovorio. Šutio je. U tom muku i očima bilo je toliko sigurnosti izgledajući mi kao da je pitanje i odgovor nepotrebno. Možda je to i želio da znam.
“Došao sam da te vidim,” rekao je iznenada. “Pričali su mi o tebi.”
Iznenadih se na ovo. Ko je ovom strancu mogao pričati o meni?
“Ko?” upitao sam skoro momentalno.
“Ovaj kamen, ovaj vjetar, ova kuća, ovo prostranstvo…,” raširio je rukama i pogledao svud oko sebe, “… svako ponešto,” dodao je.
Da sam onaj od ranije, i da nisam prošao ono kroz šta sam prošao, povjerovao bih da je taj starac bio lud, i njegove riječi samo naglasiše moje čudno tjelesno osjećanje u kojem sam bio kao da sanjam i da nešto nije u redu samnom i ovim svijetom oko sebe. Posumnjah, čak, da sam ja taj koji ludi. Pogotovo zato što sam se radovao ovoj pojavi, bez obzira koliko sam se i plašio njome. Stranac je rekao nešto što je bilo tako tajanstveno i dirljivo. Prva misao koja se rodi bi da je ovo Dobri, melek u ljudskom obličju. Slušao i čitao sam o njima. Nikada zaista nisam istinski vjerovao u tako nešto, ali su te priče uvijek izazivale privlačnost i radoznalost za moj um, poput mitologija i skrivenih značenja u njima. Hladni drhtaj me prože kičmom.
Pozdravih ga tako kao da nikada ranije u životu nisam ništa iskrenije rekao. Kratko se naklonih i podigoh desnu ruku na prsa. I on blago prisloni dlan na grudi i usta sa kamena. Sada je izgledao viši nego što sam mislio da jeste. Prišao mi je još bliže. Sa visine je gledao na mene. Smiješio se.
“Ja sam čovjek,” rekao je, “ako si pomislio da sam nešto drugo.”
Čitao je moje ponašanje, ponovo.
“I čovjek je bio taj koji mi je rekao prvu riječ o tebi,” dodao je.
“Koji čovjek?” bio sam zbunjen.
Ali on je ponovo zašutio. To kao da mi je dalo vremena da provrtim po mislima i sam pokušam odgovoriti na sopstveno pitanje. Sjetih se iscjelitelja i derviša sa Bjelašnice. On je i bio taj koji mi je davno jednom rekao da će sa vjetrom doći ono što treba. Kako je samo pogodio! Ova potvrda nadjača sumnju u meni da je ovo samo jedan lucidan san. Ali ne za dugo. Lomilo se u meni šta je šta istina. Bio sam na čudnim granicama bez iskustva i naziva, i sa jasnim osjećanjem da nema mogućnosti da nadvlada ni jedna od dvije sukobljene strane uma.
“Bolje pitaj: Koju riječ?” odgovorio je.
Smjene raspoloženja su mi bile nagle, ili, čak, odvijajući se uporedo.
“Zar je važnije koja je riječ nego koji je čovjek? Ako ti je neka hrđa pričala o meni, sigurno je i riječ tako loša,” rekoh.
Starac se nasmija.
“Ti to tako pričaš samo zato što uživaš u mudrovanju,” rekao je veselim tonom “i čovjek te interesuje samo zato što te iznenađuje da je iko mogao meni o tebi išta pričati, bez obzira koliko ti vjerovao da je sve ovo samo san. Napravi korak više i pitaj: Koju riječ?”
“Pa, dobro, o čemu je pričao?”
“O tvojim željama,” odgovorio je kratko.
Činilo se da je tražio da ga pitam dalje.
“A šta o željama?” bio sam radoznao.
“O tvojim željama; da budeš neko drugi, ili ti ali bolji. O onome šta ti smatraš da ti treba za tako nešto, jer nisi zadovoljan sobom.”
Iznenadio sam se na njegove riječi. Možda, čak, i postidio, ili uvrijedio. Moje želje i moja nezadovoljstva sa sobom su bila moja najveća intimnost. A ovaj stranac mi ih u lice izbacuje iz sebe. Bilo je nemoguće da sam ikome tako nešto otvoreno pričao. Skoro da mu rekoh da to nije istina, ali se suzdržah. Ako je ovo san, onda ništa i nije važno, i ne iznenađuje, jer likovi iz snova svakako sve znaju, barem u mom slučaju. Ipak mu iznesoh sumnju da se ne sjećam da sam o tome ikome išta govorio.
“Ti ne treba da pričaš o sebi da bi neko znao o tebi,” rekao je. “Mnogo toga se iz ponašanja ili običnog razgovora može prepoznati. U svakom slučaju, znat ćeš o čemu govorim kada dođe glas do tebe, ili kada prepoznaš da je to.”
“Je li to neka metafora?”
“Nije,” odgovorio je, “ali nije ni važno. Važno je da je došlo vrijeme za odlaske i dolaske.”
Naglašavao je neke riječi tako čineći ih da su imale neko skriveno značenje i kojih treba da budem svjestan, ne toliko značenja koliko skrivenosti o kojoj moram da promislim, da je zapamtim, ili će se sve samo razotkriti kada dođe pravi čas.
Sviralu je držao u lijevoj ruci i nježno me sa njom dotaknu po desnom ramenu. Nerazumljive riječi su u neraskidivom nizu i skladu izlazile iz njega, hrapava i duboka zvuka, poput vjetra u pećini. Prepoznavao sam da je izgovarao nešto na arapskom. Mogla je biti dova, ali i nije. Moje riječi su utrnule u meni. Nisam imao šta da kažem, šta da pitam, a i da jesam, ne znam kako bih. Nijemo sam gledao za njim kako nečujnim korakom zamiče na suprotnu stranu brijega dok se nije izgubio iz vida. Stajao sam zbunjen jedno vrijeme, a zatim potrčah u tom pravcu, ali njega više nije bilo. Šarao sam pogledom po uskomešanom šipražju i stijenama ispod sebe, međutim nikakva traga od bilo kojeg čovjeka nisam vidio. Napregnuh se da, makar, čujem išta, ali vjetar je gušio sve zvuke sem svog.
Otvor se zatvorio i na tren je zavladalo zatišje, a zatim je sjeverac zapuhuao udarajući me u lice i dražeći oči. Okrenuh se pod tim naletom koji je brisao i moje zbunjujuće osjećaje. Oni strani su blijedili, a poznati navirali. Postajao sam svoj, onaj kojeg znam i pamtim.



Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.