OTVOR

Autor: Aid_Kurtovic
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 25-02-2012 u 15:33
Broj citanja: 1691
Broj aplauza: 526 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Vjetar je vijao napolju, i u mahovima udarao i u zapercima prodirao kroz rascjepe na daskama od prozora i vrata, vibrirajući u tom prolazu i predstavljajući se zviždukom. Ili se spuštao niz dimnjak hučeći i odzvanjajući u raznolikim tonovima od svoje jačine u tom grotlu od kamena.

Prepoznavao sam ovu vrstu vjetra. Nazivao sam ga 'Otvor'. Ali i ne njega toliko, koliko taj prostor odakle kao da je izvirao iz nekog drugog svijeta i propadao u ovaj. Slučajno sam otkrio ovaj fenomen prateći njegov trag. To me je toliko fasciniralo i zbunilo da sam ga redovno tražio, više da potvrdim samom sebi nego da mu se divim. I pronalazio bih ta mjesta sa kojih je izgledalo da se ovaj vjetar u jednom toku, poput vodopada, sručava odnekud sa visine, odbijajući se od stijene pod sobom, i potom rasprostirući se valovito u svim mogućim pravcima. Bio sam skoro ubjeđen da njegov domet nije veliki, te se poput morskog talasa gasi negdje na nekoj nevidljivoj obali samo njemu znanoj i postavljenoj. Ta kretnja je bila usklađena i uočljiva, mada veoma brza, skoro stapajući se jedna u drugu, ali se odmicanjem njegova talasasta ritmičnost činila izduženijom i sporijom. Po osjećaju sam zaključivao da ti ‘otvori’ nisu mogli biti na visini većoj od desetak metara, i široki isto toliko. Najčešće bi bili ponad vrhova brežuljaka, ali nije bilo određenosti.

Ovaj vjetar je po pravilu uvijek hladan, snažan i kratkog vijeka. I pojavljivao bi se samo u skrivenim budžacima dana i noći; u ranu zoru ili kasni predvečerje, sitne sate ili uspavano podne…, kao da je birao najpogodniji moment za moj um da me iznenadi. Na zadivljujući način je to uspijevao. Svaki put bih bio ubjeđen da to jeste najzapostavljenije i najskrovitije doba dana. I nestajao bi iznenada, naglo i odsječno, a drugi ledni vjetrovi bi ga zamjenuli, i samo čineći se da je to jedan te isti. Kao da su imali neke svoje tajne dogovore da se ne mješaju dok jedan traje i odradi svoje radi čega je bio tu.

Volio sam ovaj vjetar. Uvijek mi je budio osjećaj avanture i nepoznatog, nečeg strano spuštenog i sveprisutnog, i što zove me k sebi. Tako je bilo i ovaj put. Bio sam zadovoljan i ništa mi nije nedostojalo. Sve je bilo tu, na svome mjestu i u svoje vrijeme. Ni oči nisam želio da otvorim. Nisu mi trebale. Mirno sam ležao i disao u ritmu tijela i zvuku vjetra. Tonovi su se uklapali u moje pokrete, ili su ih, čak, navodili. Osjećao sam se ulovljen u jednu hipnotičku ritmičnost koju nisam ni mogao niti želio da prekinem. Zvuci su bili i hrapavi i čisti, i duboki i tanki, čas glasni i tihi, sa naglim ili postepenim prelazima, proizvodeći jednu melodičnost čarobne povezanosti koja dolazi iz daleka, ili govori o davnom. Uzdizao i propadao sam sa njom, putujući kroz nevremensko i neprostorno, kao da sam sanjao tog trena. I ovo je bilo jedno novo iskustvo za mene.



Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.