OPROŠTAJ

Autor: Aid_Kurtovic
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 16-02-2012 u 13:30
Broj citanja: 2212
Broj aplauza: 528 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

I vrijeme je brzo prošlo. Nisam ni primjetio da se kretalo. Ljeto je ostajalo iza mene. Budio sam se iz opčinjenosti. Rani sabah je započeo glasanjem jata čaplji u preletu. Čudno da ih ovdje ima. To su ptice močvarice, Hutovo blato je njihov dom. A možda one uvijek tako, u ovo vrijeme, i nadlijeću ovim krajem poput posljednjih i jasnih glasnika najavljujući da je jesen već zakoračila, i oglašavajući da seli ko još ima da se seli. Dani postaju hladniji i tamniji, i krošnje boju mijenjaju. Tužno i teško je to doba. Teže je od zime. Naglašava završetak i prolaznost, poput vjetrova. Možda zbog toga što su sjećanja na toplotu dana još svježa. Zima je doba spavanja. To se bolje vidi ako je još i bijela. Malo je tu koraka i pokreta. U njoj sve miruje, ništa ne prolazi, a dolazak se i ne sluti. Jesen je ta koja zatvara krug. Nakon nje, zimom se čeka na novi početak.

Ležao sam budan na ležaju od pruća i lišća. Bilo je mirno, a zatim je počeo promrzao vjetar da puše i zavija. Kao da su ga ove dugonoge i dugovrate bijele ptice svojim moćnim krilima pokrenule i razmahale. Vatra je dogorjevala u ognjištu i njeni nestajući plamičci su igrali svoju posljednju igru pod dodirom uskomešanog zraka koji se spuštao niz odžak. Svježina i mrak u kući.

Bio sam nevoljan da se pomičem, da ubacim cjepanicu više i probudim svjetlost i toplotu. Osjećao sam da se gasi ova kuća i da joj je isteklo vrijeme, i moje u njoj. Slutio sam da se ovdje više nikada neću vratiti, ili da ne bih trebao. Sve suprotno, bilo bi prazno i nasilno. Ima nečeg tako moćnog u neponovljivom. Sve što vrijedi ne ponavlja se dva puta. Nikada ne može biti kao što je jednom već bilo. Volio sam takve rastanke i opraštanja, mada ih nikada ne bih svjesno izazivao, niti bi ih priželjkivao. Dolazili bi mi u susret i ja bi ih prihvatao.

Tog jutra sam prepoznao da se bliži jedan takav, ili da je već došao. Duhom sam volio ovu kuću, dovoljno snažno da me u temelju uzdrma. Uzdigao sam je iz ruševina, a sada će se njima i vratiti. Najradije bih da je sam srušim. Ne mogu zamisliti da ovdje živi neko ko nije kao ja. Ali, neću to učiniti. Vjerujem u određenje i krugove života. Niko ovdje neće useliti dok je vjetar, kiše, i korov sami ne orune. Nestat će joj i zida, i krova, i dimnjaka. Ni mene, tada, već odavno neće biti. Izidao sam joj ognjište i palio vatru u njoj, dajući joj dah i dušu, a sada je došlo vrijeme da sve ugasim, da pustim da se sve ugasi, sva osjećanja da ponesem sa sobom, i da kažem zbogom.

Ležao sam u mračnoj prostoriji, sluteći rastanak, i jedino za šta sam bio voljan da činim bilo je da dišem. Sjećanje na ovu kuću me je i ponukalo na to. I ako je to bilo opraštanje, nije moglo biti ljepše. Ali disanje i jeste bilo nešto što sam zaista volio da radim. Opuštalo me je i činilo spokojnim. Ima godina od kada sam, makar pet puta dnevno, odvajao vrijeme da svjesno i s namjerom ispravno udišem i izdišem. Naučio sam te tehnike sam čitajući literaturu indijskih jogija. Nikada ranije nisam ni pomišljao koliko života u dahu ima. U to neko vrijeme, disao sam, a kao da i nisam. U toj površnosti prepoznavao sam odraze i u svemu ostalom. Ako sam želio da naučim disati, to je sigurno bilo samo zato da se osjetim živim i otkrivajući život oko sebe. Zaista, uzvišen je čin disanjem se pozdravljati na dolasku i odlasku, započinjati i završavati, i zahvaljivati se. Oči su mi bile zatvorene i zamišljao sam zrak boje mlijeka kako se iz zidova moje kuće, u ritmu i talasu tijela, spušta u mene i ispunjava… sve ono što ispunjeno i prožeto treba biti. Potom, zadržan čisti… sve ono što očišćeno treba biti. A zatim, u izdahu klizi van, namjeravajući novi udisaj, svrhu svoju da ispunjava.



Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.