VJETAR (3.)

Autor: Aid_Kurtovic
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 12-02-2012 u 14:36
Broj citanja: 1725
Broj aplauza: 572 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Pojavio se onaj čudnovati osjećaj slobode i ravnodušnosti. Obradovao sam mu se, mada je ta radost neobična, jer mi je svejedno. Bio sam uvjeren da kada bi mi život zavisio ne bi uznemirilo u tom stanju, niti išta pokrenulo. Sjedio sam i slušao te vjetrove bez i najmanje volje da išta neobično čujem, ili da se ičeg sjećam. Po prvi puta, ili najjače do tada, u tim zvucima sam tražio bijeg od bilo kakve misli. Kao da sam želio da konačno više ne postojim, da vrijeme ide bez mene, ili da se zaštitim i od uma i vremena, odvojim od svega. Dani su se nizali, ali kao da i nisu. Postao sam ravnodušan na sve. Niti sam bio gladan, niti žedan, i bilo mi je svejedno ako i jesam bio.

U jednom sam otkrio, za mene tada iznenađujuću činjenicu, da ja, u stvari, nikada u životu nisam ni slušao zvuke vjetra! Barem ne u onoj pažnji koja je potrebna. Čudio sam se se kako mi to ranije nije palo na pamet. Vjerovao sam za sebe da sam čovjek koji je u neobičnoj povezanosti sa vjetrovima, međutim, ovo novo saznanje mi je pokazalo i to koliko sam bio gluh i slijep i u mnoštvu drugog oko sebe. Skoro da sam počeo sebe koriti da sam samo izgubio silne godine od kada sam pošao životnim stazama, ali je stanje zadovoljstva bilo jače, jer, ipak, otkrio sam nešto što dotad nisam znao da postoji.

Dani koji su predstojili za mene su značili ulazak u jedno nepoznato carstvo, carstvo zvuka kojeg su vjetrovi stvarali u dodiru sa vidljivim i čvrstim, i nevidljivim. Šarolikost je njihovih tonova; huču, pušu, i riču, zvižde i zavijaju. Osluškivao sam i rasaznavao šuštanje lišća, zvižduke kroz stijene, huk kroz zrak, zavijanje u daljini… Utonuo sam u čudesan svijet melodije.

Sa svakim novim danom moja pažnja se izoštravala, ili su se zvuci isticali. Činilo se, čak, da me prisiljavaju da ih osluškujem. Svako drvo ili žbunj imalo je svoj poseban način na koje je njihovo lišće zvučalo. Kod nekih bi to bilo hrapavo i duboko, kod drugih bi zvonilo, kod trećih nešto treće. Nekad bi mi izgledalo da se vjetar kotrlja niz padine planine u nekom rolajućem zvuku, a zatim se razbija od visoravan pod njom pršteći zviždukom od svog moćnog udara na sve strane, udarajući prvo od krošnje drveća, zatim šipražje, i na kraju od zemlju i kamen. A ponekad bi se tiho valjao po površini, šunjao ili šetkao uokolo, ili idući pravo k meni dok me svog ne obuhvati, šumeći pri dodiru sa mojim licem.

Bilo je i onih snažnih koji su poput orkana. Od takvih bruji u glavi od jačine. Bilo je i četvrtih i petih… . Nikada ne bih ni pomislio koliko toga ima. I kako su dani prolazili sve više sam bio opčinjen tim redom od pokreta i zvuka, za mene nedokučivim, ali sa jasnim osjećanjem postojanja jednog smisla u svemu tome. Znao sam tako satima osluškivati, i uvijek bih nešto novo čuo. Čudesna harmonija od tonova je zaokupljala moja čula i um.



Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.