VJETAR

Autor: Aid_Kurtovic
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 07-02-2012 u 14:05
Broj citanja: 1582
Broj aplauza: 544 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Na Podveleškoj visoravni vjetrovi postojano traju otkad je i planine, čini mi se. Smjenjivali bi se međusobom prateći neki svoj sudbonosni red i nikada ne ostavljajući nevidljivi prostor praznim i mirnim. Ovi nizovi su me podsjećali na nanizana zrna tespiha koje smjerni prsti moćni prevrću i pokreću dok se dove ili dani broje. Blagi, topli i spori povjetarci bi umirivali i uspavljivali, dok bi bure grube, hladne i brze uznemiravale i budile. Najčešće je ovih drugih. Po površini viju i briju kroz kamen i šiblje, u visinama, pod njima, oblaci škripe. Ima ih u bilo koje doba godine. Ova planinska visoravan kao da je stvorena za njih. Razmahani su na sve strane, a pred čovjekom se ponašaju slobodno i nadmoćno. Ljudi ovdje obmotavaju svoje glave vunenim suknom štiteći lica od njihovih drskih udaraca, a one, kao kandžijom šibaju po nehato otvorenoj koži. Bez turbana, ovdje je nezamislivo živjeti.

Ali ja se ne plašim te oštrine i snage. Plašim se njihovog zvuka. Plašim se sebe, onog šta taj zvuk u meni budi. A budi onaj osjećaj pod kojim se sluti da nešto snažno nedostaje ili je propušteno, ma koliko god tako nešto nije ni postojalo. A postojalo je, makar u onom obliku da je vrijeme jednostavno i nepovratno prošlo.

Ima nešto u tom zvuku što me moćno odvlači u prošlost, u djetinjstvo, i još dalje, i podsjeća na prolaznost, ili izgubljenost. Niko kao vjetar ne može da me tako vješto i brzo vitla kroz vrijeme i stanje. Pod njim se osjećam poput samrtnika koji u prisili smrti vidi život svoj još jednom, kako se odmotaje pred očima, kao da se svijest isisava, pa se putnik sa sjetom u srcu oprašta od samoga sebe i svijeta koji se u tim trenucima nedostaju. Teški su ti rastanci kada čovjek za sebe i druge, u onom što odlazi, vidi samo ono što je lijepo, ili da je sada tako mada nekada nije bilo.

Osjetljiv sam na vjetar do boli. Njegovi fijuci su zvuci korbača u zamahu čiji krak se pod silinom udarca lijepi za dušu, cijepa je, a ona krvari, tuguje i raduje. Nekada ih nisam tako doživljavao. Bio sam samo čisto radostan na njih. Možda zbog toga što sam bio dijete, što sam imao zaštitu koju više nemam, što je bilo isuviše rano ičega da se sjećam.

Ali, nisu svi oklopi spali. Ostao je jedan, a to je čovjek. Vjetrovi me uvijek love kada sam sam. I što sam udaljeniji od ljudi, to sam lakši plijen. Tada nestajem pod njima, i svijet poda mnom. Sjećam se sebe i vidim da se brišem. Sa čovjekom pored, to ne vidim. Začuđujuća mi je ta povezanost vjetra sa vremenom, životom i sobom. Obraduje me, rastuži i straši u nizovima bržim od njih samih. Bururet u glavi. Cijelog života sam ih slušao i uvijek isto: žive slike djetinjstva preda mnom! Radujem se što je bilo, tugujem što je prošlo, svejedno šta će biti. Nema tog vjetra koji za mene budi vedre snove o vremenu i mene u njemu kojeg još nije. To su krila koja odnose, a ne donose. Ništa se novo nema donjeti. Sudbina budućeg je u već prošlom.



Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.